RECENZIJA NOVOG ALBUMA ELEKTRIČNOG ORGAZMA: Orgazmičko glazbeno iskustvo

Čak i da pojma nemate da je na albumu „Le Chansones Populaires“ Električni Orgazam snimio „The Man Who Sold the World“, da je isti producent Toni Jurij i onda i danas potpisao produkciju ili da je naslov novog albuma Gileta i družine istovjetan skladbi „Where We Are Now?“ s Bowievog „The Next Day“ albuma, već sama uvodna skladba „Bio sam loš“ navela bi vas na zaključak da je barem dijelom riječ o naklonu ne samo Bowieu već i vremenu u kojem su nastali neki od njegovih najznačajnijih albuma. Funkoidni groove s gitarskim „mantrama“ i reskim uletima koje kao da je odsvirao Pete Townshend ili klavirskim staccatom i narativnim vokalom kopča su s Bowievim „The Next Day“ ali i sa glazbenim naslijeđem sedamdesetih. Dakako pročitanim i kontekstualiziranim u „orgazmičkoj“ autorskoj izvedbi. „Istok, zapad, sever, jug“ ima recimo nešto i od psihodelijom ogrnutog funk-soula jednih War križanog s „milesovskim“ dionicama trube te „pustinjskih“ gitara… a „Kamerom snimam sve“ čudesna je kombinacija ritmičkog predloška i tipa naracije na tragu Iana Duryja i Blockheadsa („Sex And Drugs And Rock'n'Roll“), bluesy začina naglašenih Bananinom usnom harmonikom, progresije akorda u refrenu na tragu „Baby I'm Gonna Leave You“ te jazzy-rock instrumentalnih dionica. Čarobno i vraški inovativno. „Odvedi me do rupe“ ima pak „karpiski“ fankoidni štih s osunčanom melodijom, claptonovskim gitarskim umecima i narativnim vokalom koji je i – kao i žanrovsko „šaranje“ ili naslanjanje na naizgled retro a opet apsolutno svježe zvučne predloške - zaštitni znak cijelog albuma. Pa je, recimo, naslovni broj „klasičan“ rock and roll/bluesy brzac a „Koliko dugo već nema te“, pseudo-reggae tema s muklim robusnim basom te odličnim gitarama Gileta, Banane i lucidnim klavijaturnim uletima Ljube. Kao čista suprotnost dolazi sjajna beatlesovska balada „Bila si kao san“. Komad je to koji bi se uklopio i na “Bijeli album“ i „Abbey Road“. „Duga topla noć“ je nova laganica ali „triphopasto“ lijena; iznimna tema sa šaputavim vokalom (kojem u „kontri“ sekundiraju mazni pozadinski vokali) , odličnom gitarom i ritmičkim „loopom“ u sporovoznom grooveu. Ni ova skladba kao ni sve druge na albumu manje-više nema uobičajenu strukturu pop ili rock pjesme s uvodnom frazom i refrenom. Zaključna „Okašuka šakata“ ništa slabiji je brzac s jazzy-rock reminiscencijama na Milesa (odličan saksofon Milana Jeftića presudan je za ovu asocijaciju), sjajnim bubnjevima Blagoja Nedjeljkovića, maštovitim gitarskim začinima… Za publiku koja je Električni orgazam zapamtila po „komercijalnijim“ temama „Gde smo sad?“ može djelovati kao hermetičan album no svaka od devet skladbi – suštinski jedna drugoj do uha – nije samo komad vrijedan svake pažnje već i radiofonične eksploatacije. Za Gileta i družinu –najkraće rečeno – šešir dolje!

Slobodna Dalmacija