Američki hard-core preselio se, posle poplave hip-hop i nu metal zvuka, na marginu, što je uticalo i na ovdašnju priliku. Beogradska HC scena koja je napravila proboj 90-ih je jednostavno nestala. Ta generacija (Ritam br. 4, 1994. str. 22-24) je odrasla i shvativši da svet u kojem živi permanentno pati od sličnih problema, okrenula se pitanju sopstvene egzistencije.
Poslednji izdanak corea na domaćoj sceni, najblaže rečeno, nije doneo nikakav napredak u odnosu na svoje slavne prethodnike. Six Pack su se prepustili čarima dobre zabave (i ostali na tom nivou), dok Dog House nikada nije stekao širu publiku. Oba benda karakterišu nedostatak ozbiljnosti, kako sviračke tako i tematske. Erozija je značajno zahvatila tkivo jer je HC kao žanr nezamisliv bez patosa istrajavanja na unapred izgubljenoj bitki protiv Sistema. Core, u to nema sumnje, predstavlja jedan donkihotovski posao, tu samo pregalnici opstaju. Ta oštrica se zagubila i domaći bendovi su počeli da liče na drugorazredni američki teenage punk.
Album False Reality beogradske grupe Tea Break možda baš iz tih razloga zvuči kao osveženje. Tea Break (Igor, Misha, Mlađa, Dusko) deluju neopterećeno negativnim nasleđem situacije na sceni, kao da su svesni činjenice da sviraju muziku koja je već duže vreme van glavnih tokova.